Nova predstava Pozorista mladih ... S.U.R. "Sajgon"
Posljednja je noć prije rušenja kafane „Sajgon“. Kako veče odmiče shvatamo da
se posljednja noć kafane polako pretvara u posljednju noć u životima njenih gostiju. Tranzicija, dekadencija, kriminal, ljudske emocije koje su zbog otežanih uslova egzistencije deformirane u animalni instinkt – svaki nabrojeni element prisutan u atmosferi i ponašanju posjetioca kafane „Sajgon“ suptilno i dosljedno sproveden, daje nam mogućnost da shvatimo kako su kafane oduvijek bile odraz nas samih, ljudi koji ih posjećuju. Slučajnost da se kafana „Sajgon“ ruši sutra ujutro, prestaje biti slučajnost u momentu kada shvatimo da je svakome od posjetioca kafane, smrt opcija koja stalno postoji, ali je oni, kao i svi mi rado zaboravljamo.Igraju:
Mirvad KurićElma Ahmetović
Edo HusićSemir KrivićMiraj Grbić
Mirza TanovićAlma
Merunka
Autor:
Emir ImamovićRežija:
Lajla Kaikčija
08. i 28. MAJA u 20:00 sati
ZABRANJENO ISPOD 18. GODINATEKST O PREDSTAVI PREUZET SA OFICIJELNE SRANICE POZORISTA MLADIH
Izreka mjeseca...
"Kažeš li ženi jednom da je lijepa, vrag će joj to ponavljati deset puta na dan."
Poslovica o ženama kojima godi laskanje.
Zlatko Lukić "Bosanska sehara" poslovice, izreke i fraze u BIH
Glumac
Da istinu kažemo, glumački je zanat teži nego rat, a hoće li netko od vas da bude glumac, od čega ga sklopljenim rukama i uzdignutim glasom odvraćam mjesto njegova oca i majke, no hoće li se ipak dati na to, neka prije iskuša svoju otpornu snagu, strpljivost, glasovni organ i registre, neka pokuša kako će se znojiti pod vlasuljom i pod šminkom, neka pogleda da li može hodati gol na studeni ili zamotan u ponjave u parnom kupatilu, umije li osam sati stajati, vikati, trćati, šaptati, jesti svoje objede i večere na komadiću papira, imati na nosu mastiks koji vonja po stjenicama, može li podnijeti da ga žare reflektori i da ga nahukava vjetar iz propadališta, može li se naučiti da gleda otprilike toliko danjega svjetla kao rudar, podnosi li da se zaprlja svime za čim posegne, da ima nesreću u kartama, da ne smije dva sata ni kihnuti, da nosi triko koji je prožet znojem od dvadeset prethodnika, da šest puta svlači odijela sa svoje zaparene golotinje koja se puši, da igra sa upalom kostiju, s anginom, a možda i sa kugom i da podnosi još mnogo drugih patnji koje snalaze glumca koji igra; a glumac koji ne igra, podnosi sto puta gore muke!!!
Karel Čapek
se posljednja noć kafane polako pretvara u posljednju noć u životima njenih gostiju. Tranzicija, dekadencija, kriminal, ljudske emocije koje su zbog otežanih uslova egzistencije deformirane u animalni instinkt – svaki nabrojeni element prisutan u atmosferi i ponašanju posjetioca kafane „Sajgon“ suptilno i dosljedno sproveden, daje nam mogućnost da shvatimo kako su kafane oduvijek bile odraz nas samih, ljudi koji ih posjećuju. Slučajnost da se kafana „Sajgon“ ruši sutra ujutro, prestaje biti slučajnost u momentu kada shvatimo da je svakome od posjetioca kafane, smrt opcija koja stalno postoji, ali je oni, kao i svi mi rado zaboravljamo.
Merunka
